U 104. godini života preminula je najstarija Stočanka, Ivana Vujnović, zvana Menaluša, iz stolačkog sela Doluša. Rođena je 25. kolovoza 1922. godine. Jutros nas je zatekla vijest o njezinoj smrti. Posljednjih dana bila je slaba, no do prije godinu dana još je vrijedno plela i vezla, oduševljavala pričama iz davnina te dijelila s drugima sjećanja na tešku prošlost, piše Stolac.city.
Prije godinu dana objavili smo priču o Ivani u kojoj nam je spomenula kako malo pamti oba svjetska rata i Domovinski rat. Iako Prvi svjetski rat – „Veliki rat“, kako se još kaže – nije upamtila, sjećala se njegovih posljedica, kao i razorne „španjolice“. Petaest godina, po riječima nevjeste Ivanke, bila je vezana za krevet.
„Ne slušaju noge, a nije ni čudo kuda sam sve hodala čuvajući hajvan“, znala je reći Ivana. Zbog zdravstvenih problema liječila se u bolnici u Stocu, a više puta je boravila i na rehabilitaciji u Igalo. Pomoć je, govorila je, bila privremena, s čim se s vremenom pomirila. Unatoč svemu, do posljednjih godina odlično je vidjela, bila bistra uma i sjećala se, kako je znala reći, „svih detalja iz života“.
Ivana je bila najstarija od četvero djece Nikole i Anice Menalo iz Cerova, u općini Neum. Za Đuru Vujnovića udala se 16. studenoga 1947. godine.
Prisjećajući se života, govorila je bez uljepšavanja:
„Bilo je teško nakon onog najprvog rata, nije bilo hrane. Nas je u kući bilo osamnaestoro, radili smo zemlju, držali stoku, sijali žito. Oralo se volovima i konjima – to nas je držalo. Kad sam se udala za Đuru, došla sam na golu podinu. Narod je bio izbjegao u Slavoniju, pa se vratio – sve srušeno i spaljeno. Spavali smo na kamenim krevetima, ali smo radili. Čuvajući ovce i dijeleći janjce, stalnim radom nekako smo izišli iz tog jada.“
Na pitanje o dugovječnosti i prehrani, Ivana je bila jednostavna i iskrena: „Jeli smo što smo imali – žito i brašno, raštiku, kupus, puru, suhu bravetinu i svinjetinu, jaja… sve domaće. U trgovinu se išlo samo po ulje. Nije bilo frižidera, meso se sušilo.“
Cijeloga života, čvrsto je vjerovala u Boga. U crkvu išla kad god je mogla, pješke, na konju ili s autom. Na Misu su išla sva kućna čeljad. Nikada se nije ni pitalo niti o tome raspravljalo, na Misu se išlo… Na misu su išli svi. U kući se redovito molilo Bogu, znala je reći ova skromna žena.
Do posljednjeg daha o Ivani su brinuli nevjesta Ivanka i sin Milenko, uz veliku pažnju unučadi i praunučadi. Najstarija Stočanka otišla je tiho i mirno, onako kako je i živjela.
Priče Menaluše iz Doluše zasigurno će se još dugo prepričavati.
Sprovodni obred obavit će se u utorak 23.12.2025. godine u rimokatoličkom groblju OBER – DOLUŠA u 14.00 sati. Obitelj prima sućut jedan sat prije obreda u kapelici na groblju od 13.00 sati.
Počivala u miru Božjem.
