Osnovne podatke o Isusovim apostolima, pa tako i o sv. Ivanu, nalazimo u Novom Zavjetu u evanđeljima i poslanicama. Više podataka o njihovu životu i smrti nudi nam kršćanska predaja (tako se smatra da je sv. Ivan jedini od dvanaestorice apostola umro nenasilnom smrću u dubokoj starosti).
Sv. Ivan apostol bio je sin Zebedejev i Salome. Kao učenik Ivana Krstitelja, prvi je s Andrijom pošao za Kristom. U Isusovu javnom životu ima uz Petra i Jakova Starijeg, svoga brata, rekli bismo, neko povlašteno mjesto.
Najveću je hrabrost pokazao kada je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem. Nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo pokazuje se Ivan u više navrata u povlaštenoj situaciji uz Petra. Za vrijeme prvog Apostolskog koncila u Jeruzalemu, oko 50. godine, ubraja se među stupove prvotne Crkve.
Povjesničari kršćanske starine misle da je Ivan ostao u Svetom gradu, u Jeruzalemu, sve do smrti Isusove Majke, koju je Isus na križu povjerio baš njemu. Predaja iz II. st. tvrdi da je Ivan, počevši od 60. godine djelovao u Efezu u Maloj Aziji postavljajući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice. Doživio je veliku starost te umro naravnom smrću u početku vladavine cara Trajana, dakle, negdje oko 100. godine.
Osim evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su mu knjige pune najdublje teologije. Origen piše početkom III. st.: “Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Ivanovo evanđelje.
Njegov dan slavimo na treći dan Božića, 27. prosinca.
