Ankica Bošković, Stočanka čije smo stihove i ranije objavljivali, odlučila je sa javnošću podijelti svoje novo autorsko djelo.
Riječ je o pjesmi koju je naslovila sa “Putniče”, a svatko iz nje može izvući nešto poučno.
PUTNIČE
Rodio si se, putniče,
prvo sto treba da uradis je da zaplačeš
Kažu da je to dobro.
nakon toga dolazi smijanje
Polako pužeš, zatim ustaješ
spoznaješ svijet oko sebe.
Misliš svi su ti prijatelji
i svi vole te.
Onda dođe dan kad ti se prijatelji u Jude pretvore,
lice ti izljube da te obilježe,
Ne tuguj jer nisu tebe izdali
sebi su omču stavili, dušu u tamu odveli
Ne pomišljaj mač u ruke uzeti,
jer ćeš od njega ti umrijeti
Ti tada, putniče, uzmi svoj križ i zaputi se,
slijepom ulicom do Golgote
Dugo ćeš njome hodati,
nekada će te uz put pljuvati a nekada ti klicati
Padat ćeš na tom putu,
nekada sam ustati, nekada će ti Šimun pomoći
Naći ćeš uz put i vrela
koja će te snagom napojiti
Proći ćeš i kroz pustinje,
gdje će znoj života lice da ti oblije
Doći će tada tvoja Veronika,
da ga rupcem obriše
Kroz sve vrijeme Otac tvoj je tu,
prepusti se i vjeruj Mu.
Ne nosi na put ničega previše,
samo ono što ti treba da dodeš do Golgote,
Jer kada stigneš tamo,
sve tvoje sa tebe skinut će,
a za tvoje haljine kocku bacit će!
Stolac.city
