Nekad omiljeno izletište Štovana, mjesnog puka, ali i svojim nadaleko poznatim izvorištem hladne planinske vode, ovih dana izgleda napušteno i zapušteno.
Tamo, gore u tzv. “Gornjem kraju” gdje se razdvajaju putevi za Stjepan Krst i Dabricu, vikendima i blagdanima sve je na uređenom izletištu vrvilo od života, dječje igre i mirisa sa roštilja. Danas, sasvim drugačija slika. Pustoš i zapuštenost. Na Dobroviću, kao nekada u planinski lijepoj šumi, rijetki prolaznici pune bidone vodom sa Dobrovića.
U prošlom sustavu tu su se održavale i višednevne vojne vježbe, a u blizini je bila i znamenita gostiona Dobrović, omiljeno mjesto mnogih sa šireg područja. Objekt devastiran, izgleda tužno…
Nakon Dobrovića otišli smo u Dabrici ispratiti na vječni počinak našeg susjeda Boru Marijanovića.
U povratku za Stolac nije bio red slušati glazbu u automobilu, ali prisjetili smo se one davne pjesme: Ima jedna krvna gore u planini, vide joj se svjetla noću u daljini…
Ovo je dakle mini priča o Dobroviću nekad i sad.
Prof.Ivo Raguž
