Iako je rođena i odrasla u Orebiću na Pelješcu, Stolac je za Žanu Marić puno više od mjesta iz kojeg potječe njezin otac. To je dio njezina identiteta, obiteljske priče i mjesto kojem se, kako kaže, uvijek vraća s posebnom emocijom, piše Stolac city.
Žana ima 28 godina, školovala se u Splitu, a danas je glavna kuharica u obiteljskom restoranu Mimbelli na Pelješcu. Uz posao u restoranu, gradi i vlastitu slastičarsku priču – Nonna Tiramisu, projekt koji je nastao iz njezine ljubavi prema slasticama, kreativnosti i želje da jednog dana izgradi prepoznatljiv brend.
Odrasla je uz roditelje poduzetnike, u obitelji u kojoj se uvijek radilo, stvaralo i tražilo rješenje. Danas upravo taj poduzetnički duh nosi sa sobom. Ambiciozna je, uporna, puna ideja i, kako sama kaže, teško miruje.
Iza svega ipak stoji jedna snažna obiteljska priča. Restoran Mimbelli nastao je iz velikog sna njezina oca, a danas u njemu radi cijela obitelj. Mama je, kaže Žana, „srce restorana”, brat je zadužen za goste i uslugu, tata je uključen u sve, dok je ona preuzela kuhinju.
Za Stolac.city Žana Marić govori o odrastanju, obitelji, gastronomiji, svojim ambicijama, ljubavi prema konjima, stolačkim korijenima i želji da jednog dana dio svoje priče možda preseli upravo u Hercegovinu.
„Volim velike snove, ali još više volim raditi da ih ostvarim“
Žana, za početak, tko je mlada žena koja danas gradi svoje ime u gastronomiji na Pelješcu? Kako biste sebe predstavili našim čitateljima?
Ja sam Žana, imam 28 godina, odrasla sam u Orebiću na Pelješcu, a školovala sam se u Splitu. Odrasla sam u poduzetničkoj obitelji, uz roditelje koji su uvijek nešto stvarali i radili, pa je valjda bilo sasvim prirodno da i ja krenem tim putem. Danas sam glavna kuharica u našem obiteljskom restoranu Mimbelli, a uz to gradim i svoju slatku priču Nonna Tiramisu. Rekla bih za sebe da sam jako uporna, ambiciozna i da teško mirujem. Uvijek imam neku novu ideju u glavi. A kad nisam u kuhinji, moja velika ljubav su konji. Strastvena sam jahačica i to je neki moj svijet u kojem se potpuno isključim i napunim baterije. Volim velike snove, ali još više volim raditi da ih ostvarim. Mislim da me to možda najbolje opisuje.
Mimbelli – san jednog oca koji je postao obiteljska priča
Vaša priča zapravo je i priča o jednoj vrijednoj obitelji. Kako je nastao restoran Mimbelli i kako je izgledao vaš obiteljski put do danas?
Mimbelli je zapravo ostvarenje jednog velikog sna mog oca. Tata je oduvijek bio poduzetnik, bavio se različitim poslovima i nekako je sve što bi započeo znao pretvoriti u nešto uspješno. Ali njegova velika želja bila je imati hotel i restoran uz more. Uz ogromnu podršku moje mame, korak po korak stvarao je taj san dok ga na kraju nije pretvorio u stvarnost. Brat i ja tada smo bili djeca i, iskreno, nismo ni bili svjesni koliko je veliko to što se stvara. Jednostavno smo od samog početka bili tu, pomagali, radili i odrastali zajedno s Mimbellijem. Tako smo zapravo, a da toga možda nismo ni bili svjesni, učili što znači raditi za nešto svoje. Danas, gotovo 15 godina kasnije, naš mali obiteljski restoran i dalje raste i cvjeta. Prošli smo puno toga zajedno, ali ono na što sam možda najponosnija jest što Mimbelli nikada nije izgubio ono najvažnije – dušu.
Mislim da upravo tu obiteljsku toplinu osjete i naši gosti kada nam dođu.
Kada posao postane dio obitelji, a obitelj dio posla
U restoranu radi cijela obitelj. Kako izgleda kada se obiteljski život i posao toliko isprepletu?
Da, kod nas stvarno radi cijela obitelj i svatko ima svoju ulogu. Brat je konobar i brine da gostima ništa ne nedostaje. Tata uskače doslovno svugdje i uvijek nekako misli na sto stvari odjednom. Za mamu bih rekla da je srce našeg restorana. Njoj ništa nije teško, uskočit će gdje god treba, a najčešće je na roštilju, koji je jako važan dio naše kuhinje. Ona će u isto vrijeme pripremati hranu, dočekati gosta, popričati s njim i na kraju ga ispratiti. Brat je zadužen za dobru uslugu i kod njega sve nekako ide uz smijeh, a ja sam u kuhinji, spajam okuse i trudim se ispuniti želje naših gostiju. Tata, naravno, sve to drži na oku. Kod nas se zapravo više ni ne zna gdje završava obitelj, a gdje počinje posao. Nekad je to izazovno, ali mislim da je baš zbog toga Mimbelli takav kakav jest.
Kod nas gost ne dolazi samo u restoran, nego na neki način ulazi u našu obiteljsku priču.
Je li ponekad teško raditi s najbližima ili je upravo to vaša najveća snaga?
Naravno da je ponekad teško. Ipak smo obitelj i svi imamo svoje karaktere, pa se nekad i ne slažemo. Ali mislim da je upravo to naša najveća snaga. Poznajemo se najbolje, vjerujemo jedni drugima i znamo da se uvijek možemo osloniti jedni na druge. Na kraju dana, bez obzira na posao, mi smo prije svega obitelj.
„Mama nas je učila radu, tata da uvijek postoji rješenje“
Koliko su vas roditelji svojim primjerom naučili o radu, odgovornosti i ustrajnosti?
Rekla bih da su nas naučili svemu. Mama je uvijek bila stroža i odgajala nas je da znamo što su rad, red i odgovornost, dok je tata uvijek bio taj s kojim se sve moglo dogovoriti i koji nas je učio da uvijek postoji rješenje. Različiti su, ali su nam oboje kroz cijeli život najveća podrška.
Kada ste odlučili da želite preuzeti važnu ulogu u obiteljskom restoranu i postati glavna kuharica?
To je oduvijek bio moj san, ali nisam željela tu ulogu preuzeti samo zato što je restoran obiteljski. Imala sam priliku školovati se i učiti uz odlične chefove, od kojih su neki danas dobro poznata imena u gastronomiji. Godinama sam radila, učila i skupljala iskustvo, sve dok nisam osjetila da sam dovoljno zrela i spremna stati na čelo naše kuhinje.
Što za vas osobno znači biti glavna kuharica u restoranu koji je izgradila vaša obitelj?
Za mene to prije svega znači veliku odgovornost, ali i puno odricanja. Nećemo se lagati, lijep ambijent i dobra usluga jako su važni, ali gost se u restoran prvenstveno vraća zbog hrane. Ako hrana nije dobra, teško da će se vratiti. Zato kod mene u kuhinji ne postoji „loš dan”. Bez obzira na sve, ono što izađe pred gosta mora biti najbolje što možemo ponuditi. Iza toga ipak stoji ime moje obitelji.
„Gost se ne treba sjećati samo onoga što je jeo, nego kako se osjećao“
Što mislite da gosti najviše prepoznaju kod Mimbellija – hranu, atmosferu, obiteljsku priču ili sve zajedno?
Mislim da je to sve zajedno. Naravno da je hrana jako važna, ali ljudi kada nas upoznaju vide da smo jedna opuštena i skladna obitelj i mislim da im je upravo ta toplina draga. Kod nas nema previše formalnosti. Želimo da se gost osjeća ugodno, dobro jede i ode od nas s lijepim uspomenama.
Nonna Tiramisu – nova priča koja tek dolazi
Osim kuhinje, gradite i svoju slastičarsku priču. Kako je nastala Nonna Tiramisu?
Slastičarstvo je s vremenom postalo moja posebna ljubav. Kolači me opuštaju i kroz njih mogu pokazati neku drugu stranu svoje kreativnosti. Tako je nastala Nonna Tiramisu, moja slastičarska priča bazirana prvenstveno na tiramisuu. Željela sam spojiti nešto retro i domaće, što budi toplinu i nostalgiju, ali da u svakom okusu postoji neki moj twist. Nonna je još mlada priča, ali moji planovi s njom nisu mali. Želim je graditi, širiti i jednog dana od nje stvoriti prepoznatljiv brend koji će imati svoje posebno mjesto na gastro sceni.
Kada biste morali izdvojiti jednu stvar koju ste od roditelja „naslijedili“ u poslu, što bi to bilo?
Definitivno poduzetnički duh. Od njih sam naučila da se ne bojim rada, novih ideja ni rizika kada u nešto stvarno vjerujem. Mislim da upravo zbog njih uvijek razmišljam korak dalje i imam potrebu stvarati nešto svoje. Često se šalimo da sam ja „ćaći sin”. Uvijek nešto smišljam, pokrećem i teško mirujem kada mi nova ideja uđe u glavu.
Stolac – mjesto koje nosi u srcu
Rođeni ste i odrasli na Pelješcu, ali vaš otac Željko je iz Stoca. Što za vas znači ta veza sa Stocem?
Otac je brata i mene odmalena učio da znamo svoje korijene i da ih nikada ne zaboravimo, bez obzira na to što smo odrasli u Orebiću, odakle je i naša mama. Zato Stolac za mene nikada nije bio samo mjesto iz kojeg tata dolazi, nego nezaobilazan dio mog srca. Orebić je moj dom, a Stolac su moji korijeni kojima se uvijek s posebnom emocijom vraćam.
Koliko često dolazite u Stolac i što vam je najdraže kada se vratite?
Najviše ovisi o obavezama, ali za blagdane se tradicionalno okupljamo s rodbinom u našoj obiteljskoj kući i to mi je posebno drago. Tijekom godine trudimo se doći koliko nam vrijeme dopušta, nekad zbog neke prigode, a nekad sasvim spontano. Najljepši mi je upravo taj osjećaj povratka obitelji i svojim korijenima.
Postoji li nešto što vas posebno veže uz Stolac – obitelj, ljudi, mjesta, uspomene?
Ne mogu izdvojiti samo jednu stvar jer me za Stolac veže neki poseban osjećaj. Tu su obitelj, uspomene, toplina ljudi, njihova skromnost i jednostavnost koju jako volim. Kad dođem tamo, kao da sve na trenutak stane. Osjećam mir, odmorim dušu i uvijek se podsjetim odakle dolazi jedan dio mene. To je osjećaj koji je teško objasniti, ali ga svaki put iznova osjetim čim se vratim.
Jeste li kroz odrastanje uz oca imali osjećaj da je Stolac na neki način uvijek bio i dio vašeg doma?
Definitivno da. Iako smo odrasli na Pelješcu, tata se uvijek trudio da Stolac bude prisutan u našem odrastanju – kroz obitelj, priče, običaje i naše odlaske tamo. Zbog toga ga nikada nisam doživljavala kao mjesto u koje samo dolazim, nego kao dio svog doma.
„Najradije bih u Hercegovinu prenijela sve“
Pelješac je mjesto u kojem ste odrasli i gdje ste izgradili svoj profesionalni put. Što biste iz pelješke gastronomije voljeli jednog dana donijeti u Hercegovinu?
Možda neće zvučati skromno, ali najradije bih prenijela sve – restoran poput Mimbellija i slastičarnu poput Nonne. Spojila bih ono najbolje s Pelješca s okusima i duhom Hercegovine. Mislim da bi spoj ta dva moja svijeta mogao biti nešto baš posebno.
San o vlastitoj priči u Hercegovini
Spomenuli ste želju da jednog dana imate nešto svoje u Stocu ili Hercegovini. Koliko je taj san danas ozbiljan?
Da, to je jedna od mojih želja. Možda ne nužno baš u Stocu, ali voljela bih jednog dana proširiti svoju priču i imati nešto svoje u Hercegovini. Mislim da Hercegovina ima jako puno toga za ponuditi, a posebno mi se sviđa kao mjesto za život i obitelj. Ali vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Treba paziti što sanjamo, možda nam se na kraju i ostvari.
Kako zamišljate svoje buduće gastro mjesto? Što bi čovjek osjetio kada uđe kroz vrata?
Voljela bih da se već na vratima osjete ljubav i mirisi iz kuhinje, da se čuje smijeh i osjeti dobra energija. Da prostor bude topao, stolovi puni, hrana iskrena i da se nitko ne osjeća kao običan gost. Želim da ljudi ne pamte samo što su jeli, nego kako su se kod mene osjećali, jer upravo takva mjesta ostaju u srcu i njima se uvijek vraćamo.
Biste li u toj priči spojili ono što ste naučili na Pelješcu s hercegovačkim korijenima?
Naravno. Mislim da drugačije ne bih ni znala. Pelješac je moj dom. Tu sam odrasla, učila i zavoljela gastronomiju, dok su u Hercegovini moji korijeni i jedan poseban dio mene. Voljela bih jednog dana spojiti ta dva svijeta u nešto svoje, a opet dovoljno domaće da se u njemu prepoznaju i Pelješac i Hercegovina.
Biste li jednog dana mogli zamisliti sebe kako iz obiteljskog restorana na Pelješcu stvarate vlastitu gastro priču upravo u Stocu?
Teško je danas dati siguran odgovor, ali zašto ne? Nikad ne znamo što nam život nosi i gdje će nas odvesti. Ono što sigurno znam jest da želim biti sretna i ispunjena, raditi ono što volim, stvarati i kroz svoj posao usrećivati ljude. Ako me taj put jednog dana dovede baš u Stolac, vjerujem da će to biti jedna jako lijepa priča.
„Nikada nisam odustala od sebe i svojih želja“
Kada pogledate svoj dosadašnji put – od obiteljskog restorana i rada u kuhinji do vlastitih ideja i planova – na što ste najviše ponosni?
Najponosnija sam na to što nikada nisam odustala od sebe i svojih želja. Trudim se, radim, sanjam veliko i imam hrabrosti pokušati čak i kada ne znam što me čeka. Život me naučio i strpljenju, koje mi nekada baš i nije bilo jača strana. Danas vjerujem da sve dođe u svoje vrijeme. Samo treba imati dovoljno hrabrosti raditi za ono što želiš.
Žanina priča pokazuje kako se uz rad, upornost i hrabrost mogu graditi veliki snovi. Pelješac je njezin dom i mjesto na kojem je izgradila svoj put, a Stolac korijen kojem se uvijek vraća. Možda će upravo ta dva svijeta jednoga dana spojiti u neku novu, svoju gastro priču.
