Miris voska i svježeg cvijeća, molitva među svjetlucavim lampionima i tišina, tako svake godine dočekujemo početak studenoga. Dani kada se prisjećamo onih koji su nas napustili, ali i promišljamo o vlastitom životu, ljubavi, oprostu i vječnosti.
Za to vrijeme izlozi trgovina bliješte narančastim svijećama i maskama vještica, a društvene mreže pune su fotografija sa zabava, pa se mnogi pitaju kako postupati.
Upravo o toj tankoj liniji između običaja, vjere i komercijalizacije razgovarali smo sa svećenikom don Rajkom Markovićem koji je približio pravo značenje blagdana Svih svetih i Dušnoga dana, piše Bljesak.info.
Spomen svih svetih – priznatih i nepriznatih
“Crkva je od početaka slavila sve mučenike, a kako je broj svetaca rastao, mnoge nije bilo moguće nabrojati i odvojeno slaviti, pa je uveden blagdan Svih svetih. Ne slavi samo one službeno proglašene, nego i sve koji su životom pokazali ljubav prema Bogu i bližnjemu“, pojasnio je don Rajko.
Katolička Crkva gotovo 1200 godina 1. studenoga slavi svetkovinu Svih svetih. Papa Bonifacije IV. oko 610. godine posvetio je Rimski panteon Bogorodici i svim mučenicima, čime je postavljen temelj blagdana.
U početku se svetkovina slavila 13. svibnja, no Papa Grgur IV. 827. godine odredio je da se 1. studenoga u Crkvi obilježava spomen svih svetih – priznatih i nepriznatih – koji su život posvetili Bogu i bližnjima.
Jedna od najstarijih tradicija za blagdan Svih svetih jest uređenje grobova. Obitelji uoči blagdana uređuju počivališta svojih najmilijih, u nekim se mjestima pale vatre i ljudi se okupljaju u zajedništvu, pa se blagdan u narodu često naziva i malim Božićem.
Plaćanje velikih misa za pokojnika
“Blagdan svih svetaca razlog je radosti za sve krštene. Iako su neki stari običaji, poput nošenja hrane na grobove, nestali jer nemaju veze s katoličkim vjerovanjem. Na svetkovinu Svih svetih slave se svečane mise koje naglašavaju povezanost nebeske i zemaljske Crkve te naš poziv na svetost. Liturgija vjernicima pomaže dublje razumjeti i proživjeti otajstva spasenja u Kristu“, rekao je don Rajko za Bljesak.info.
Običaj plaćanja velikih misa, poznat kao gregorijanske mise, i dalje postoji, iako u liturgijskim knjigama više nema tog naziva. Riječ je o nizu od 30 misa zaredom, najčešće za pokojne, a tradicija potječe od pape Grgura Velikog.
“Danas ovu praksu nije potrebno posebno poticati, nego euharistiji treba pristupati s izvornim duhom vjere. Budući da župnici često nemaju vremena za toliki broj misa, nakane se preusmjeravaju biskupijama i samostanima”, pojasnio je don Marković.
Noć vještica: Pokušaj nadoknade duhovne praznine
Halloween ili Noć vještica potječe iz starokeltskog vjerovanja da se u noći s 31. listopada na 1. studenoga okupljaju vještice i duhovi. Kelti su tada slavili početak Nove godine, posvećen bogu Sunca i Gospodaru smrti, vjerujući da mrtvi te noći posjećuju svijet živih.
Kako bi ih prevarili, ljudi su se maskirali, a na pragovima su ostavljali hranu i svjetla u izdubljenim repama ili krumpiru. Rimljani su kasnije spojili svoje običaje s keltskima, a bundeva je postala simbol Noći vještica tek u 16. stoljeću, najprije u Americi, a potom i širom svijeta.
“Noć vještica je naivan i djetinjast pokušaj kompenzacije nedostatka duhovnosti. Iz ovoga vidimo kako su kontekst i bit Noći vještica nekršćanski, naravno, suvremeni stav jest kako u svemu tome nema štete ako se razumije porijeklo takvog praznika i ako ga se slavi samo s namjerom da se dobro zabavi i ništa više. Stoga, po suvremenom stavu, nije važno je li Noć vještica nekršćanski praznik ili ne jer moderni racionalni čovjek ionako ne vjeruje sva ta stara poganska praznovjerja, ali nije baš sve tako jednostavno“, rekao je don Rajko za Bljesak.info.
“Noć vještica nije problem sama po sebi, nego pokazatelj dubljeg procesa koji traje u zapadnom društvu – dekristijanizacije i udaljavanja od duhovnosti. Današnji čovjek, zaokupljen znanstveno-tehničkim napretkom, često gubi osjećaj za božansko i duhovno, iako je ta dimenzija neodvojiva od ljudske prirode. U takvom okruženju, gdje se vjera potiskuje iz javnog života, mnogi ostaju duhovno prazni, pa se okreću novim religijskim pokretima i obnovi pretkršćanskih poganskih vjerovanja, iz kojih je, između ostalog, proizašao i praznik Noći vještica“, naglasio je.
Noć vještica ili noć svetaca?
Noć vještica agresivno prodire na sve kontinente i države, pa tako i u naše okruženje kroz različite romane, stripove i filmove ali iz pogleda Crkve kršćaninu, pogotovo djeci i mladima dostojanstvo djeteta Božjega ne dopušta da ga se viđa na obilježavanju poganskih slavlja kakvo je Noć vještica koje je postalo komercijalizirano poganstvo.
“Na taj datum kršćani se neće ponovo dati u jaram ropstva, nego će kršćaninovo življenje biti uzorno. Poželjeti nam je da se Noć vještica preobrazi u noć svetaca ili barem u prigodu da te dane više mislimo o smislu i prolaznosti života, molimo za duše u čistilištu i otkrivamo živote svetaca čiji je uzor napose potreban mladima izloženim tolikom zavodljivosti Zloga koji na njihove mladenačke duše posebno vreba“, zaključio je don Rajko Marković.
Što slavimo na svetkovinu Svih svetih a što na Dušni dan?
Prvoga studenoga slavimo svetkovinu Svih svetih – priznatih i nepriznatih – koji su svojim životom ostvarili ideal kršćanske vjere i zadobili Kraljevstvo Božje.
Dan poslije, 2. studenoga, obilježavamo Dušni dan, kada se molimo za pokojne i posjećujemo grobove u znak vjere i nade u uskrsnuće.
Taj dan izražava kršćansku nadu u vječni život, što liturgija sažima riječima:
“Tvojim se vjernicima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima i pošto se raspadne dom ovozemaljskog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima“.
“Za duše pokojnika molimo vjerujući da će oni, kad uđu u Kraljevstvo Božje, postati naši zagovornici. Datumska povezanost Svih svetih i Dušnoga dana potiče na razmišljanje o vječnosti. Papa Benedikt XVI. upozorio je da se suvremeni čovjek, zaokupljen zemaljskim stvarima, sve teže okreće Bogu, pa ovi blagdani podsjećaju na smisao i cilj našega života“, rekao je don Rajko za Bljesak.info.
Blagdani Svih svetih i Dušnoga dana podsjećaju na vrijednost vjere, sjećanja i nade u vječni život.
U buci modernih običaja pozvani smo na mir, molitvu i promišljanje o onome što nas povezuje s Bogom i bližnjima.
