“Kad život piše stihove”, naslov je pjesme Ankice Bošković iz Stoca koju morate pročitati

Povezane vijesti

Uspješna prijava na javne natječaje – lakše uz Projectus

U poslovnom svijetu prilike za financiranje putem javnih natječaja...

DVD Stolac: Jučer gorjelo na Dubravi

U srijedu, 5. veljače, oko 15 sati izbio je...

Dom zdravlja Stolac raspisuje natječaj za prijem dva logopeda (VSS)

Dom zdravlja Stolac objavljuje Javni natječaj za prijem dva...

DVD Stolac: Jučer gorjelo u Bobanovom

Dana 3. veljače, u ponedjeljak, u 17:40 sati izbio...

Podijelite vijest

Ankica Bošković, prije svega majka, Stočanka koja je odlučila sa javnošću podijelti svoje autorsko djelo. Riječ je o pjesmi koja govori o teškoj situaciji u kojoj se našla kada je njezin sin Martin nastradao na nogometnom terenu.

Svi se možemo pronaći u ovoj priči i iz nje naučiti nešto jako i ohrabrujuće.

- Oglas-

Pjesmu prenosimo u cijelosti:

Kad život piše stihove

Dobro se sjećam,
bila je subota, Gospa Velika,
godina Gospodnja, dvije tisuće dvades’ta.
Dok sam večeru gostima stavljala
telefon zazvoni, nepoznat broj,
ma mislim, neka ga.
A onda neki glas iznutra, kaže,
javi se, možda je poziv od trenera,
Da, glas koji ne vara.
Kaže trener,
Martina zadesila manja ozljeda.
ostat ce u Bjeljini samo da prespava
Hajde dobro ali isto me hvata panika.
Zovem tetku Ružu, hajde Ruže opet pomagaj.
Kaže, kao i uvijek oprezna, kolege rekle,
slika rendgena pokazuje da nema lomova,
trebalo bi sve biti dobro do jutra
Vicko nekoga doziva,
govori, koga imaš u Bjeljini,
zovi ga, pomagaj.
Ponovno telefon zvoni, Ruža progovara,
pucat ću ravno u glavu,
glas joj drhti, suze suzdržava,
znam,bit će to rafal po mojim nogama
Uspjevam sjesti prije nego što je opalila
Za Tuzlu treba da ide,
potrebna hitna operacija,
hematom veliki ima, pukla je lubanja
Izlazim, govorim svima,
svi bez riječi ostaše,
noć propara jauk njegove mlade sestrice.
Druga iz Zagreba doziva,
šta je bratu govri, ne laži više,
reci mi šta je istina.
Vicko sjedi k’o ukopan,
nema riječi, tišina…, nestalo tlo pod nogama.
Onda opet onaj glas iznutra,
ostani smirena,ti si žena i majka,
svima si potrebna više nego ikada.
Zovem trenera da mu kažem šta se događa,
kad je vidio da već znam,
pade mu kamen sa srca,
promrlja tiho za sebe,
nek nisam morao reći ja.
Pakujem stvari, krećemo,
ne znam ni gdje, ni kud, ali idemo.
Na zadnjem sjedištu auta,
u ruci čvrto stisnuta krunica,
dar časne Janje,
po povratku iz Jeruzalema
Tiho Boga zazivam,
Bože upravljaj rukama doktora,
upravljaj životom moga Martina.
U ranu zoru dođemo do bolnice,
tamo blokada čitava,
corona svime upravlja,
dodeš do vrata, ali kao da si došao do zida.
Dolazi osoba u bijelom,
laganim glasom koji živcira,
pita nas kako smo,
dok cigaretu pripaljiva
De, bolan, govori više,
sekunda mi godina,
nismo ovdje zbog nas,
nego zbog našeg djeteta.
Nakon otpuhanog dima cigarete, progovara,
ja sam ovdje tehničar,
doktor sad odmara,
dobro je kaže on,
već i razgovara.
Tako je i bilo,
sve se dobro završilo,
nastaviš živjeti kao da se ništa nije dogodilo
Došao kraj nogometne sezone,
Martin i ekipa na vrhu postolja,
oko vrata zlatna medalja,
pehar podignut visoko do neba.
Ne gubi nadu nikada,
i iz ponora možeš do postolja,
uz trud, rad i vjeru u Boga.
A ikad si na postolju,
ispruži ruku prema ponoru,
netko je uvijek u njemu
povuci ga, pomozi mu.
Sa postolja ne idu vrata do neba,
djela su ta koja te vode do Njegovog kraljevstva.

Ankica Bošković “Kad život piše stihove”

 

A. Bošković

Stolac.city

- Oglas 2 -
spot_img